Kako bismo osigurali istinsku međugeneracijsku pravdu, moramo nadići gospodarske modele koji se oslanjaju na beskonačan rast. U pristupu Europi nakon rasta prepoznaje se da se blagostanje ne može graditi na prekomjernoj upotrebi resursa, ekološkom uništenju, produbljivanju nejednakosti i podcjenjivanju neplaćenog pružanja skrbi, što sve narušava dobrobit budućih generacija. Istinska međugeneracijska pravda znači živjeti unutar granica planeta i pravedno raspodijeliti resurse tijekom vremena. To zahtijeva prelazak s primarnog cilja rasta BDP-a na dobrobit i skrb kao središnji cilj politike. Javna ulaganja moraju dati prednost socijalnoj i ekološkoj otpornosti – skrbi, obrazovanju, prilagodbi klimatskim promjenama – a ne rastu za vlastite potrebe. Vlade bi trebale pratiti i usmjeravati privatne aktere i financije, bilo da je riječ o kontrolama kapitala i strukturama javnog vlasništva, kako bi se ostvarili širi društveni ciljevi koji nadilaze poticaje za profitabilnost. Fiskalni okviri trebali bi odražavati tu promjenu, uz alate kao što su dobrobit i izrada proračuna kojom se uzima u obzir rodna perspektiva te progresivne mjere oporezivanja (npr. porez na bogatstvo) kojima se osigurava da današnja potrošnja resursa ne bude na štetu sutrašnjice. Uključivanje feminističkog pristupa nakon rasta u međugeneracijsku pravdu ključno je kako bi se osiguralo da gospodarski sustavi funkcioniraju za ljude i planet, sada i u budućnosti. Ne radi se samo o izbjegavanju štete, već i o izgradnji zajedničkog, održivog blagostanja među generacijama na ograničenom planetu.