Opći trend u zapadnim demokracijama je jasan. Prelazak na ugovore bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati ili privremena radna mjesta, smanjenje sigurnosti radnih mjesta, smanjenje plaća i izuzimanje određenih vrsta radnih mjesta iz jamstava za minimalnu plaću. To se dogodilo i u Europi, npr. člankom 3. stavkom 3. Direktive o upućivanju radnika (2016/1234/EU), kojim su radnici u prometnom sektoru izuzeti od minimalne plaće. Istodobno se sve više i više ljudi u sektoru bijelih ovratnika zapošljava kao vanjski konzultanti s nesigurnim ugovorima koji su nevjerojatno stresni i ne ostavljaju sigurnost. Zašto to činimo, zašto je jedini razgovor usmjeren na "konkurentnost" i učinkovitost, a mi se zavaravamo da je zapošljavanje visoko, ali samo zbog tih strašnih radnih uvjeta i ugovora? EU bi trebao uložiti više sredstava u podupiranje politika i preporuka usmjerenih na poboljšanje obrazovnog sektora te stvaranje boljih i sigurnijih radnih uvjeta. Međutim, ako se postupak donošenja odluka ne odvija samo na jednoj strani, tj. od poduzeća do Europske komisije, bez uključivanja glasa mlađih generacija i radnika, kako se ta promjena uopće može dogoditi?