Na Građanskom forumu sjedim pored bake. Preispitujemo najnovije planove za prilagodbu klimatskim promjenama koje su zajednički osmislili građani svih dobnih skupina. Odluke nisu jednostavne, ali su transparentne i temelje se na najboljem dostupnom znanju. Sjeća se vremena kada je budućnost bila nešto što se moglo kontrolirati strategijama odozgo prema dolje koje su je pokušale zaključati. Ali danas ga tretiramo više kao zajednički horizont, oblikovan dokazima, pamćenjem i brigom. Prihvaćamo nesigurnost, ali je ne ignoriramo. Prije bilo kakve važne odluke, održavamo konzultacije o prirodi. Znanstvenici, umjetnici, građani, mladi i stari, okupljaju se kako bi protumačili signale iz ekosustava kao dio našeg demokratskog procesa. Pitamo: Što je dobro za one koji dolaze poslije nas? Što je potrebno živom svijetu da bi napredovao? Svoju prirodnu okolinu tretiramo kao partnera s kojim možemo surađivati. Baka kaže da su se naše institucije promijenile. Sada upravljamo kroz ravnotežu glasa i strukture, skupština, lokalnih inicijativa i odgovornih institucija koje rade zajedno. Pravednost se ne zaustavlja na prihodu ili identitetu. Proračun ugljika dijeli se među generacijama, a tokovi skrbi u okviru sustava koji uključuju dob. Tehnologija se ne obožava. Svaku veliku inovaciju preispituju međugeneracijski paneli. Europska unija u kojoj sudjelujem kooperativan je glas koji gradi sporazume koji traju, a ne odvraćaju se od neslaganja kada su u pitanju jednakost, klima ili mir. Budućnost se nekada osjećala dalekom. Vidim to u svakoj odluci koju donesemo.