Osjećam se kao da smo se prebacili s međugeneracijskog mentalnog sklopa "pozitivne sume" na mentalni sklop "nulte sume". Pita više ne postaje sve veća – sada je pitanje sljedeće: Hoću li dobiti svoj komad pite ili ću ga ostaviti drugim generacijama? Dva su temeljna trenda uzrokovala tu promjenu percepcije: Demografske promjene i klimatske promjene. Nakon dva razorna svjetska rata Europa i veliki dijelovi svijeta ostvarili su nevjerojatan povratak u drugoj polovici 20. stoljeća: Gospodarstva su rasla, inovacije su poboljšale kvalitetu života, globalizacija i slobodna trgovina pretvorile su luksuzne predmete u pristupačnu robu. Obećanje međugeneracijske društvene uzlazne mobilnosti bilo je vjerodostojno: "Želim da moja djeca imaju bolje od mene" bio je razuman ideal za rad. No čini se da se pita od 90-ih godina prošlog stoljeća polako prestala povećavati, barem u Europi. Nemam dojam da su milenijalci i generacija Z vrlo optimistični u pogledu budućnosti. Naša društva postaju sve starija, što će s vremenom uzrokovati kolaps naših sustava socijalne skrbi. Istodobno idemo prema sve toplijoj klimi koja će ozbiljno utjecati na naše buduće blagostanje i sigurnost. Zašto bismo plaćali zdravstvenim i mirovinskim sustavima da ne vjerujemo da ćemo ikada profitirati od sebe? Koliko smo spremni ograničiti vlastitu potrošnju i postići kompromis o kvaliteti života u borbi protiv klimatskih promjena? Izgubili smo međugeneracijsku solidarnost jer nam nedostaju vjerodostojne pozitivne vizije.