Zamišljam Europsku uniju u kojoj međugeneracijska solidarnost nije samo idealna, već i živuća stvarnost, u kojoj se mudrost starijih osoba, energija mladih i iskustvo radno sposobnog stanovništva ujedinjuju kako bi izgradili otporno, uključivo i održivo društvo. U tom budućem EU-u politike su osmišljene ne samo za današnje birače, već i za buduće generacije. Javni prostori osmišljeni su za pristupačnost i interakciju među dobnim skupinama, u obrazovnim sustavima prednost se daje empatiji i građanskom angažmanu, a glasovi svih dobnih skupina cijenjeni su u demokratskim procesima. Da bi ova vizija bila stvarna, moramo djelovati odmah. Prvo, moramo ulagati u međugeneracijski dijalog – stvaranje platformi u školama, zajednicama i na radnim mjestima na kojima ljudi svih dobnih skupina mogu razmjenjivati iskustva, ideje i izazove. Drugo, moramo dati prednost održivim politikama koje uzimaju u obzir dugoročne učinke na ljude i planet – predviđanjem se uhvatiti u koštac s klimatskim promjenama, digitalnom transformacijom i gospodarskom nejednakošću. Naposljetku, institucije EU-a moraju osigurati da mladi imaju mjesto za stolom, ne kao simboli, već kao ravnopravni partneri u oblikovanju budućnosti. Izgradnja ujedinjenog i uspješnog društva znači odbacivanje dobnih podjela i prihvaćanje kulture u kojoj se učenje i odgovornost dijele među generacijama. Odluke koje danas donosimo moraju se temeljiti na načelu nasljeđa – ne samo na onome što sada postižemo, već i na onome što zaostajemo. Budućnost EU-a ovisi o tome.