Većina, ako ne i sve, generacije koje su se umirovile u posljednjih 50 godina ili tako nešto u socijalnim državama učinile su to s profitom: uplaćivali su manje socijalnih doprinosa nego što su primali u obliku mirovina/mirovina. Prijašnje generacije to su nadoknađivale neizravnim plaćanjem: stopa plodnosti bila je iznad stope generacijske supstitucije (2,1). Piramidalna shema koja je naša socijalna država polako je potkopana previsokim mirovinama. To je bilo moguće zahvaljujući povećanju produktivnosti i gomilanju golemih iznosa javnog duga. Oba ova pristupa sada se čine puno težim: Europa je već zakopana pod neodrživim iznosima javnog i privatnog duga, a njezini su gospodarski rezultati stalno loši. Među odgovorima koje ćemo možda morati pronaći za ove probleme su: smanjenje svih prepreka stvaranju bogatstva. Bez privatnih tvrtki koje plaćaju poreze, ne postoji sustav socijalne skrbi. - Poticanje inovacija koje dovode do smanjenja potražnje za radnim mjestima: na primjer, robotizacija za sve sektore koji su manje privlačni radnicima. - Obitelji s djecom i zaposleni roditelji uplaćuju dvostruko u sustav: plaćaju poreze i socijalne doprinose te osiguravaju sljedeću generaciju radnika. Stoga bismo trebali preoblikovati sve socijalne politike kako bismo zajamčili da su zaposlene obitelji s djecom uvijek (ceteris paribus) u boljem položaju od radnika bez djece ili obitelji bez roditeljskih poslova.