Zamišljam budućnost u kojoj se generacije međusobno podržavaju, a ne natječu za resurse. Stari ljudi više se ne bi smatrali gospodarskim teretom, a mladi se više ne bi smatrali neodgovornima. Okoliš bi imao koristi od standardnih zelenih tehnologija, gradova s integriranim zelenim površinama i obnovljive energije. Onečišćenje bi postalo povijest, a klimatske promjene stabilizirale bi se konkretnim djelovanjem. Obrazovanje bi aktivno uključivalo sve generacije: mladi bi učili tradicionalne obrte od starijih osoba, koji se pokreću u digitalnom svijetu. Znanje će se prenositi dvosmjerno. Sadašnji kapitalizam, temeljen na beskonačnom rastu na planetu s ograničenim resursima, zahtijeva transformaciju kroz odrast. Uspjeh bi se mjerio srećom, zdravljem ekosustava i socijalnom kohezijom, a ne samo BDP-om. Radni tjedni bi se skratili, potrošnja bi postala svjesna, proizvodi bi trajali i popravljali, gospodarstvo bi se premjestilo kroz kratke spojeve. Socijalni sustavi djelovali bi na temelju reciprociteta: Mladi ulažu u starije osobe, znajući da će im zauzvrat biti pružena potpora. Stari ljudi bi doprinijeli volontiranjem i prenošenjem iskustva. Promjena bi bila postupna i pravedna, preusmjeravajući radnike u industrije koje onečišćuju okoliš i osiguravajući da ne postane privilegija samo bogatih zemalja.