Kriteriji iz Maastrichta koji su na snazi (maksimalni udio javnog duga od 60 % i godišnji državni deficit od 3 %) utvrđeni su proizvoljno, bez ikakve gospodarske opravdanosti, nemaju znanstvenu osnovu i sprečavaju javna tijela da ulažu u budućnost. Ta pravila EU-a sprečavaju modernu gospodarsku politiku otpornu na krize, zbog čega ih se mora ukinuti bez zamjene. Zamislite da je privatnim osobama dopušteno posuditi samo 60% godišnjeg prihoda - nitko to ne bi smatrao razumnim pravilom. U gospodarstvu, netko uvijek mora ići u dug kako bi drugi mogli spasiti. Zbroj svih viškova uvijek točno odgovara zbroju svih deficita. Ako država štedi, poduzeća ili kućanstva moraju se zadužiti, ali to često ne žele ili ne mogu učiniti. Posljedica toga je pad potražnje, manje ulaganja i rastuća nezaposlenost. Država bi sada morala ulagati u obrazovanje, integraciju, zdravstvo, skrb, okoliš i infrastrukturu. Umjesto toga, uvučeni smo u umjetnu krizu koju su stvorila politička pravila jer smo uvjereni da je spašavanje rješenje. Ali to je upravo suprotno! Država koja ne ulaže riskira još jednu godinu pada prosperiteta. To nije odgovorno, već gospodarski nemarno.