Ponavljajuća tutnjava vlaka natjerala me da se vratim u misli o vanjskom svijetu. Koliko god pokušavao, ne mogu zamisliti kaos i zbunjenost u krhkim umovima autsajdera, konstantne rase štakora, pohlepe, sebičnog mene, mene, mene. Kako ljudi mogu voditi ispunjene, smislene živote dok razmišljaju samo o sebi? Cijeli moj odgoj, cijelo moje biće se pobunilo protiv te ideje. Mogu razumjeti da bi njihovi vlakovi mogli biti brži, ili njihova tehnologija naprednija, ali to blijedi u usporedbi s harmonijom i slavom naše zajednice. Starica koja sjedi pored mene ide na posao, a mladić pored nje je jednak – jednak po tome što zajednici vraćaju što je više moguće. To nije nešto u što vjerujem, to je nešto što znam, sa svojim cijelim sobom. Ne mogu zamisliti stres da moram odlučiti što ću raditi svaki dan, niti pritisak da brinem hoću li moći imati dovoljno sredstava da preživim, a kamoli da težim. Ne, ima smisla da ne surađujemo s vanjskim svijetom. Kako bismo uopće mogli uspostaviti kontakt, dovoljno smo sami sebi, oni stalno žude za više – toliko smo različiti. Kakva nevjerojatna sreća što sam rođen upravo ovdje.